Od davnina su vjernici korizmu živjeli kao vrijeme posebno prikladno za pomirenje i dublje ulaženje u vlastito biće, kako bi se ponovno vratili u radost zajedništva s Bogom.

Sakrament pokore i pomirenja izravno izvire iz uskrsnog otajstva. Naime, na sâm dan uskrsnuća, navečer, Gospodin se ukazao učenicima zatvorenima u dvorani Posljednje večere i, nakon što im je uputio pozdrav: „Mir vama!”, dahnuo je na njih i rekao: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20, 21-23). Taj nam ulomak otkriva najdublju dinamiku koja je sadržana u tome sakramentu. Prije svega, činjenicu da oproštenje naših grijeha nije nešto mi možemo sami sebi dati. Ja ne mogu reći: opraštam si grijehe. Oproštenje se traži, traži se od nekog drugog i u ispovijedi molimo Isusa za oproštenje. Nadalje, podsjeća nas da jedino ako dopustimo da se pomirimo u Gospodinu Isusu s Ocem i braćom, možemo biti uistinu u miru. I svi smo to osjetili u srcu kada se idemo ispovijedati, s teretom na duši, pomalo potišteni; a kada primimo Isusovo oproštenje u srcu nam zavlada mir, onaj tako lijepi mir duše koji samo Isus može dati, jedino on.

U slavljenju toga sakramenta, svećenik ne predstavlja samo Boga, već čitavu zajednicu, koja se prepoznaje u krhkosti svakog svog člana, koja ganuto sluša njegovo pokajanje, koja se pomiruje s njim, koja ga hrabri i prati na putu obraćenja i ljudskog i kršćanskog rasta i sazrijevanja. Netko može reći: ja se ispovijedam samo Bogu. Da, ti možeš reći Bogu „oprosti mi” i navesti svoje grijehe, ali smo sagriješili također protiv braće, protiv Crkve. Zato je nužno tražiti oproštenje od Crkve i braće u svećenikovoj osobi. „Ali, velečasni, stid me je…”. I stid je dobar, zdravo je imati i malo stida, jer je zdravo stidjeti se. Stid je dobar, jer zahvaljujući tome, postajemo ponizniji, a svećenik prima s ljubavlju i nježnošću tu ispovijed i oprašta u Božje ime. I sa čisto ljudskog gledišta, da bi si dali oduška, dobro je reći svećeniku te stvari, koje me toliko opterećuju u mom srcu. I čovjek osjeti da daje oduška svome bolu, pred Bogom, Crkvom, bratom. Ne smijemo se bojati ispovijedi! Kada pojedinac stoji u redu za ispovijed, osjeća sve te stvari, pa i stid, ali zatim kada ispovijed završi, izlazi slobodan, velik, lijep, slobodan od grijeha, čist, sretan. To je ljepota ispovijedi! Želio bih vas pitati – ali ne govorite to naglas, neka svatko odgovori u svom srcu – kada si se zadnji put ispovjedio, kada si se zadnji put ispovijedala? I ako je prošlo puno vremena, ne gubi više ni dana, idi, jer svećenik će biti dobar. Ondje je Isus, a Isus je bolji od svećenika, Isus te prima, prima te s velikom ljubavlju. Budi hrabar i idi na ispovijed! (IKA)

Korizmena ispovijed u našoj župi bit će u nedjelju, 19. ožujka:

VINAGORA – 15 sati

SOPOT – 15 sati